-Piše: Milan Mišić

Otvaranje dvije izložbe istim povodom istog dana u Beogradu, susreti srpske premijerke i šefa diplomatije sa kongresmenima i članovima administracije u Vašingtonu, čak dva promotivna TV spota čiji je naručilac američka ambasada u Beogradu (o ”Srbima koji su zadužili čovječanstvo” i o prijateljstvu Pupina i predsjednika Vilsona)... Da li se odnosi Srbije i SAD zaista ”resetuju”, ili je riječ o jednokratnom naporu da se pokaže kako mogu da budu drugačiji nego što su u poslednje bezmalo tri decenije?
Gotovo cijele prošle nedjelje u Beogradu je bilo izjava, novinskih tekstova i televizijskih tribina posvećenih srpsko-američkim odnosima, povodom jedne zaista lijepe epizode iz zajedničke istorije, čija je stogodišnjica bila juče, 28. jula.
Bilo je to podsjećanje na počast koju je na taj dan Amerika ukazala Srbiji, kada je tadašnji predsjednik Vudro Vilson, proglasom ”narodu Sjedinjenih Država” pozvao ”Amerikance svih vjera” da se na četvrtu godišnjicu invazije Austrougarske na Srbiju okupe u svojim crkvama i izraze solidarnost sa ”hrabrim narodom” koji se suprotstavio deset puta većoj sili.
Taj poziv je imao svoju predistoriju - bio je inicijativa ondašnjeg ”ministra” (ambasadora) Kraljevine Srbije u Vašingtonu Ljubomira Mihajlovića od koje, po svoj prilici, ne bi bilo ništa da je nije podržao Mihailo Pupin, lični prijatelj američkog predsjednika.
Ta solidarnost je, kako se naročito ističe u izjavama današnjeg američkog ambasadora u Beogradu, iskazana i time što se na krovu Bijele kuće, po prvi put uz američku zavijorila i srpska zastava.
O tome, doduše, nema konsenzusa među istoričarima - zastava se ne pominje u Vilsonovom proglasu, pa je vjerovatnije da je jarbol sa znamenjem Kraljevine Srbije bio samo u dvorištu Bijele kuće, zajedno sa zastavama svih američkih saveznika u Prvom svjetskom ratu. To, međutim, nije najvažnije - čak i ako je samo zvanično podržan mit, on ima svoju svrhu.
Svrha je da se taj ”zlatni momenat” iz američko-srpske prošlosti iskoristi kao temeljac za izgradnju neke vedrije budućnosti.
Odnosi Srbije i SAD poslije raspada Jugoslavije bili su sve samo ne srdačni: Srbi su tokom devedesetih bili ”loši momci” balkanske drame, čiji je vrhunac bio tromjesečno bombardovanje Srbije i potonja secesija Kosova, zbog čega su odnosi poslije toga zasnovani na formuli ”da se slažemo oko čega se ne slažemo”.
SAD su, bez sumnje, bile glavni promotor kosovske nezavisnosti, što je, uz traumu koju su donijele NATO bombe (iz američkih arsenala), podloga za jak anti - amerikanizam u Srbiji. Najnovije istraživanje javnog mnjenja koje je sproveo beogradski Institut za evropske poslove, obavljeno upravo dok je trajala kampanja podsjećanja na 1918, pokazalo je da više od četvrtine građana odnose ocjenjuje najnižom ocjenom, dok je prosjek samo 2,3 (od 5).
Kad se ovome doda medijski narativ u kome dominiraju gotovo svakodnevne tabloidne senzacije o zavjerama CIA i planovima NATO protiv Srbije i njenog rukovodstva s jedne strane, i očigledan manjak opcija za ”kompromisno rješenje” za ”pravno obavezujući sporazum između Beograda i Prištine” sa druge, onda je najnovija ”ofanziva šarma” koju predvodi američka ambasada u Beogradu u najmanju ruku intrigantna.
Da li je sa Trampom u Bijeloj kući ”stvorena povoljnija atmosfera za iznošenje stavova Srbije” i da li povrh svega postoji i ”želja da se odnosi dvije zemlje resetuju”, kako to, poslije susreta sa važnim čovjekom Trampovog tima, savjetnikom za nacionalnu bezbjednost Džonom Boltonom, iznosi šef srpske diplomatije Ivica Dačić?
On se sreo i sa Trampovim čovjekom za specijalne spoljnopolitičke misije, njegovim zetom Džaredom Kušnerom, koji mu je rekao da su ”Srbi žestoki i dobri momci”, da bi Dačić predsjedniku Vučiću nakon svega prenio kako je situacija danas ”bitno različita”.
Vučić je, pak, u svom govoru na otvaranju izložbe u Arhivu Srbije posvećene ”Danu Srbije” iz 1918, iznio želju da ”Amerika poštuje Srbiju kao što Srbija poštuje Ameriku”, dok mu je glavna poruka bila da ”Srbija ne očekuje od SAD nešto više od onoga što ona u skladu sa svojim interesima može da da, ali i da Srbija isto tako ne može da pruži više od onoga što su njeni interesi”.
Ima li u ovome prostora za neko ”kreativno rješenje”? Da li će Amerika zaista napustiti politiku ”auto pilota” - doslednog pridržavanja onoga što je u odnosu prema Srbiji i Kosovu definisano još prije više od dvije decenije, kako je to, prema Dačiću, nagovijestio Bolton?
Čini se da je malo vjerovatno da Vašington promijeni stav po kome je secesija Kosova samo završni čin raspada Jugoslavije i da je Kosovo kao nezavisna država rješenje koje je za stabilnost Balkana svrsishodnije od njegovog (prinudnog) ostanka u okviru Srbije.
Srpsko-američki odnosi ostaju ”asimetrični”: najveća svjetska sila naspram siromašne balkanske zemlje. Ali pomalo euforično podsjećanje na 1918. bez sumnje ima neku svrhu - možda i kao sugestija da, prije nego što bude bolje, ne treba da bude gore.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „Politike‘‘)